Putopis o prostoru, povijesti i liječenju
Putovi koji se ne planiraju
Lago di Como – iz osobne arhive
Neka putovanja ne biramo umom, niti ih planiramo razumom.
Čini se kao da su vođena suptilnim zakonitostima duha i unutarnjim ritmom koji nam se razotkriva tek kada zaronimo u osobnu tišinu i istinski oslušnemo ono što je tamo oduvijek prisutno. Slijedeći taj ritam, zapravo slijedimo put osobnog sazrijevanja, znanja i iscjeljenja. Gradovi, ljudi i krajolici tako postaju ogledala unutarnjih procesa, a kretanje – oblik tihe meditacije u pokretu.
Mediteranski korijen: Salona i Split
Ova priča započinje u Solinu, antičkoj Saloni – prostoru u kojem se antički svijet susretao s ranim kršćanstvom, a briga za tijelo s brigom za dušu. Tu se rano u meni probudilo traganje za smislom i za onim što doista liječi.
Split, nekoć Spalatum, postao je grad moga sazrijevanja: mjesto školovanja, studija medicine i početka liječničkog puta. Grad izrastao iz Dioklecijanove palače stoljećima je bio izlagan smjenama vlasti i svjetonazora, a ipak je zadržao svoj jedinstveni, kontinuirani puls života.
Zvonik Sv. Duje, pogled kroz Srebrna vrata, Split – iz osobne arhive
Dioklecijan i Mediolanum – grad reformi
U vrijeme vladavine Dioklecijana, krajem 3. st. n.e., Milano (antički Mediolanum) biva imenovan jednim od ključnih administrativnih središta Zapadnog Rimskog Carstva. U okviru Dioklecijanovih reformi carstvo se pokušava stabilizirati novom teritorijalnom i upravnom organizacijom. Dok se car na vrhuncu institucionalne moći, 305. g., povlači u rezidenciju koju je započeo graditi desetljeće ranije — iz koje će kasnije izrasti Split — Milano preuzima teret upravljanja zapadnim dijelom Carstva, oblikujući se u grad poretka i odgovornosti, u vremenu kada se svijet na ovim prostorima već nepovratno preslaguje.
Sjever kao kontrapunkt: Como i Milano
Lago di Como – iz osobne arhive
Iz mediteranskog Splita, posljednjih me godina put u više navrata vodio prema sjeveru, u Lombardiju. Lago di Como djeluje sabrano i kontemplativno, gotovo monaški, dok je Milano njegova suprotnost: urban, precizan, pun ritma, ali i slojevit do te mjere da se čini kako svaka ulica skriva neki svoj vlastiti podzemni sloj sjećanja. Upravo u tom istom gradu, 313. g., neposredno nakon smrti cara Dioklecijana, proglašava se vjerska tolerancija – kao znak duboke civilizacijske promjene u kojoj kršćanstvo, već utkano u život mnogih zajednica, započinje novo poglavlje svoje javne i institucionalne prisutnosti, na Mediteranu i šire.
Duomo di Milano – iz osobe arhive
I dok se u Milanu kršćanstvo priznaje i oblikuje unutar državnih struktura, u Saloni (kao i u nekoliko drugih trans mediteranskih snažnih ranokršćanskih zajednica – od Rima do Smirne (Izmira) i Jeruzalema na istoku te Lugdunuma (Lyona) na zapadu kao i od Kartage na jugu do Siscie (Siska) na sjeveru) ono je bilo već duboko proživljeno: u zajednicama, u mučeništvu, u svakodnevici ljudi koji su novu vjeru nosili kao duboko unutarnje iskustvo. Salonitanske bazilike, groblja i svjedočanstva mučenika govore o prijelazu epoha koji nije započeo dekretom, već snažnom unutarnjom sviješću i živom vizijom Kristova života.
Vrh zvonika Sv. Duje, pogled kroz Vestibul, Split – iz osobne arhive
U tom širem povijesnom okviru posebno značenje dobiva građevina unutar Dioklecijanove palače: mauzolej kojeg je car dao sagraditi početkom 4. st. kao svoje buduće grobno mjesto. Nakon propasti Rimskog Carstva i postupne kristijanizacije grada, ova je monumentalna struktura doživjela iznimnu preobrazbu – pretvorena je u kršćansku katedralu i posvećena svetom Duji (Domniu), biskupu Salone i ranokršćanskom mučeniku stradalom upravo tijekom Dioklecijanovih progona kršćana. Danas je to Katedrala svetog Duje u Splitu, jedna od najstarijih katedrala na svijetu koja se neprekidno koristi u svojoj izvornoj, antičkoj građevini.
Katedrala Sv. Duje, Split – iz osobne arhive
Smjene vlasti i 19. stoljeće
I Split i Milano dijele dugu povijest smjena vladara. Ta mi je dinamika odjednom bljesnula u umu prilikom jednog prolaska preko Piazza Cinque Giornate. Trg nosi sjećanje na Cinque Giornate di Milano – pet dana ustanka u ožujku 1848.g. kada su građani Milana prisilili austrijsku vojsku na povlačenje. Sloboda je, međutim, bila kratkotrajna: već u kolovozu iste godine grad ponovno zauzima feldmaršal Josef Radetzky. Iako je tim zauzimanjem Austrija ponovno uspostavila kontrolu nad talijanskim teritorijem još koje desetljeće, ustanak je postao simbol građanskog otpora i važan trenutak Risorgimenta (talijanskog ujedinjenja).
Znakovito, 19. stoljeće – doba pucanja starih poredaka i širenja ideja slobode – ujedno je i vrijeme snažnog procvata homeopatije u Europi. Medicina se tada, paralelno s društvenim promjenama, počinje okretati humanijem i individualiziranijem pristupu bolesniku.
Korice prvog izdanja Organon der rationellen Heilkunde (Dresden, 1819), Samuel Hahnemann.
Izvor: javna domena.
Radetzky – general i homeopatski pacijent
U toj se povijesnoj slici pojavljuje manje poznato, ali dobro dokumentirano poglavlje Radetzkyjeva života. Prema homeopatskim izvorima, oko 1841. g., tijekom boravka u Milanu, general Radetzky je bolovao od teške bolesti desne očne duplje – progresivne tumorske tvorbe s izraženim egzoftalmusom i gubitkom vida. Kako su tadašnje konvencionalne medicinske metode iscrpile svoje mogućnosti, a liječnički konzilij procijenio da daljnje liječenje nema izgleda, od slučaja su se povukli ugledni predstavnici tadašnje akademske medicine, među njima Friedrich von Jaeger iz bečkog Josephinuma i Francesco Flarer iz Pavije.
Konjanički spomenik Josef Wenzel Radetzky von Radetz, 19. stoljeće.
Izvor: Adobe Stock (licencirana slika)
U tom se trenutku Josef Radetzky odlučuje za drugačiji put te prihvaća homeopatsko liječenje pod vodstvom svog stožernog liječnika Christoph Hartunga, učenika Samuel Hahnemanna. Prema sačuvanim izvješćima iz tadašnje homeopatske literature, nakon nekoliko tjedana individualizirane homeopatske terapije dolazi do postupnog, a zatim potpunog povlačenja tumorske tvorbe i povratka funkcije oka. Povijesnu težinu tom slučaju daje i kasniji dokument: 1856. g. u Veroni, Radetzky vlastoručno potpisuje izjavu u kojoj potvrđuje da je bolest iz 1841.g. bila izliječena isključivo homeopatskim liječenjem.
Glazba, ritam i iscjeljenje
Johann Strauss stariji 1848. g. sklada Radetzky-Marsch, kao posvetu generalu Radetzkom i njegovoj vojnoj pobjedi. Upravo ta pobjeda bila je povod za ovo Straussovo skladateljsko djelo, premijerno izvedeno 31. kolovoza 1848. g., ispred gradskih zidina Beča. Danas je Radetzky marš planetarno popularni glazbeni simbol svečanosti i optimizma. Ispod trijumfalne površine marša pulsira arhetipski ritam reda i ponavljanja – odgovor ljudske svijesti na kaos promjene. Osvajačka oštrica s vremenom otupljuje, a ostaje ritam koji nadživljava carstva.
Zlatni spomenik Johannu Straussu II, Stadtpark, Beč, Austrija.
Izvor: Adobe Stock (licencirana slika)
Povratak ritmu
Na kraju, put koji povezuje gradove, povijest, glazbu i tijelo vraća se istome izvoru – ritmu života. U tom razumijevanju ritma prepoznajem i oblikovanje vlastitog homeopatskog poziva, u kojem se medicina ponovno susreće sa svojom izvornom svrhom: brigom za cjelovitog čovjeka. U ravnoteži tijela, svijesti i duha, materija i svijest razotkrivaju se kao savršeni, vječni partneri, koji nikada nisu ni prestali pulsirati u svom neprekinutom, prirodnom plesu.
Lago di Como – iz osobne arhive
📜 Povijesna napomena
Prikaz Radetzkyjeva liječenja temelji se na homeopatskoj medicinskoj literaturi 19. stoljeća te ga je nužno razmatrati u kontekstu tadašnjih dijagnostičkih i terapijskih ograničenja, osobito u području oftalmologije i liječenja orbitalnih patoloških tvorbi. U tom povijesnom okviru dostupni izvori dosljedno bilježe povoljan ishod homeopatskog liječenja u razdoblju kada su vodeći predstavnici tadašnje konvencionalne medicine stanje ocijenili kao neizlječivo. Ovaj slučaj upućuje na to da su ograničenja tada općeprihvaćenih i raspoloživih medicinskih metoda otvorila prostor za terapijske pristupe izvan dominantne paradigme, pri čemu se u literaturi ističe klinički učinak homeopatskih lijekova koji su u to vrijeme već bili dobro poznati i sustavno primjenjivani u medicinskoj praksi.
Christoph Hartung (1779–1853).
Povijesna litografija, 19. stoljeće. Izvor: Wikimedia Commons (javna domena)
Navodi o povlačenju bolesti i oporavku funkcije oka dodatno dobivaju na težini činjenicom da je Josef Radetzky kasnije i pisanim putem potvrdio ishod liječenja, čime je ovaj slučaj ušao u medicinsko-povijesnu literaturu kao osobito zanimljiv i često citiran primjer iz razdoblja formiranja moderne homeopatije. Liječenje je dokumentirao njegov osobni liječnik, homeopat dr. Christoph Hartung, u zasebnoj publikaciji objavljenoj u Münchenu 1843 .g.
📚 Odabrana literatura i izvori
“Diocletian.” Encyclopaedia Britannica,
www.britannica.com/biography/Diocletian Pristupljeno 14. siječnja 2026.
Matijević Sokol, Mirjana. Salona Christiana. Književni krug, 2023.
Riall, Lucy. The Italian Risorgimento: State, Society and National Unification. Routledge, 1994.
Hahnemann, Samuel. Organon of Medicine. 6th ed.,
https://bjain.com/organon-6th-edition Pristupljeno 14. siječnja 2026.
Dinges, Martin. “World History of Homeopathy.” Homeopathy, Elsevier.
(Članak nije dostupan u otvorenom pristupu)
Bradford, Thomas Lindsley. The Life and Letters of Dr. Samuel Hahnemann. 1895,
https://homeoint.org/books4/bradford/ Pristupljeno 14. siječnja 2026.
Hartung, Christoph. Geschichte und Documente der Krankheit und Heilung Sr. Exc. des k. k. Feldmarschalles Grafen von Radetzky, auf homöopathischem Wege. C. Wolf, 1843.
“Christophe Hartung (1779–1853).” Hahnemann House,
www.hahnemannhouse.org/christophe-hartung-1779-1853/ Pristupljeno 14. siječnja 2026.
“Malignant Tumours of the Eye — History of the Cure of Field-Marshal Radetzky.” British Journal of Homoeopathy, vol. 1, 1843, p. 147.
https://books.google.com/books?id=rPAEAAAAQAAJ Pristupljeno 17. siječnja 2026.
“Christoph Hartung.” Wikipedia,
https://de.wikipedia.org/wiki/Christoph_Hartung Pristupljeno 17. siječnja 2026.
Dinges, Martin, editor. Weltgeschichte der Homöopathie: Länder, Schulen, Heilkundige. C. H. Beck, 1996.
