Najčešće predrasude o homeopatiji

To nije samo zbirka nekoliko lijekova, već nova znanost s racionalnom filozofijom kao svojom bazom.

Rabindranath Tagore

Drevna vremena

Ideja o liječenju sličnog sličnim datira od drevnih vremena.

Na Zapadu je kao njen pronositelj najpoznatiji Hipokrat, starogrčki liječnik koji je živio od 460. do 377. godine p.n.e., poznatiji kao otac zapadne medicine, te je tada napisao: “Kroz slično se proizvodi bolest, a primjenom sličnog se liječi”. No ovaj princip datira od prapovijesnog razdoblja.

Prema podacima Odjela za homeopatiju, teritorija Delhi indijske vlade: “Drevni hinduistički liječnici su prepoznali "Zakon sličnosti" kao jedno od načela liječenja: "Vishasya Vishmoshadhi" , objavljuju sanskrtske izreke. Delfsko proročište (8. stoljeće pr. Kr.) je objavilo: "Ono što čini bolesnim, ozdravit će".

Poznato je da su brojni liječnici kroz povijest u svoje vrijeme koristili “Zakon sličnosti” u svojoj praksi: Nikandar iz Kolofona (2. stoljeće) Ksenokrat iz Kalcedona (396.-314. g. pr. Kr.), iz grčke škole; Marko Terentije Varon (116.-27. g. pr. Kr.), Quintus Sammonicus Serenus (2.-3. stoljeće nove ere), Celsus (2. stoljeće nove ere) i Claudius Galen (129.–oko 200. ili 216. g. nove ere); od rimskih škola; Vasilije Valentin (oko 15. st.n.e.); potom Paracelsus (1493.-1541. g.), Georg Ernst Stahl (1660.-1734. g.), Georg Christoph Detharding (1699.-1784. g.), Anton barun von Störck (1731.-1803. g.) itd.

"Otac moderne imunologije," dr. Emil Adolph Von Behring, otvoreno je ukazao na podrijetlo imunizacije izjavljujući: "Kojim bismo tehničkim izrazom mogli prikladnije govoriti o ovom utjecaju nego Hahnemannovom riječi "homeopatija". (Moderni fiziogenetski i ftizioterapijski problemi u povijesnom osvjetljavanju, odjeljak V, New York, 1906.) “

Trebalo je proći 22 stoljeća, od pojave Hipokrata do Christian Friedrich Samuel Hahneman-a, da bi se homeopatija tijekom 19. st. n.e. ustanovila kao racionalni sistem medicinske prakse, utemeljena na Hahnemannovom životnom djelu i radu.
Dr. Christian Friedrich Samuel Hahnemann, njemački liječnik poznat i kao "otac homeopatije", rođen je u Meissen-u, 10. travnja 1755. Homeopatsku medicinu je prakticirao gotovo 50 godina, sve do svoje smrti u Parizu, 02. srpnja 1843. g., sa sljedećim riječima na svojim usnama: “Nisam živio uzalud!” Dr. Samuel Hahnemann bio je prvi znanstvenik u medicini koji je došao na ideju stvaranja dinamiziranog (potenciranog) oblika lijekova i eksperimentiranja s njima na zdravim ljudima. Također je otišao naprijed i dokazao kako ovi lijekovi djeluju na liječenje bolesti. Stoga ga se naziva i "ocem eksperimentalne farmakologije". Medicinu je diplomirao kao ortodoksni liječnik, pored toga bio je i vrsni botaničar, kemičar i mineralog.

Nijedan pojedinac nije učinio više dobra medicinskoj profesiji od Samuela Hahnemanna (oca homeopatije).

Sir William Osler, otac moderne medicine

Dr. Samuel Hahnemann

Kao mlada odrasla osoba, Hahnemann je bio jezični entuzijasta. Naučio je više jezika, postigavši vještinu njemačkog, francuskog, španjolskog, talijanskog, engleskog, grčkog i latinskog. Kasnije je naučio arapski, sirijski, čadski i hebrejski. Volio je prevoditi medicinsku dokumentaciju i knjige s drugih jezika na engleski i od toga je neko vrijeme zarađivao za život.

Bio je prvi koji je proveo ispitivanja lijekova na zdravim dobrovoljcima te time ukazao na njihovu povezanost s bolestima, zbog sposobnosti produciranja simptoma.

Hahnemann i njegovi kolege su u brojnim eksperimentima tijekom niza godina otkrili i popisali preko 200 lijekova biljnog, mineralnog i životinjskog porijekla.

Također je otkrio da se otrovni lijekovi i tvari mogu pretvoriti u vrijedne lijekove nakon što se uspješno potenciraju. Od tada do danas, tijekom 2 stoljeća kontinuiranih homeopatskih dokazivanja ovaj popis je proširen na više od 2000 homeopatskih lijekova. Dr. Hahnemann je bio prvi liječnik i znanstvenik koji je pomaknuo okvir razmišljanja od klasificiranja bolesti na klasificiranje pacijenata, uzimajući pri tom u razmatranje specifični, individualni način patnje svakog bolesnika. Prema Hahnemannu, bolest ili dijagnoza se uvijek razmatraju u kontekstu pacijentove programiranosti obiteljskom opterećenošću i njegove individualne prijemčivosti ili otpornosti na određena bolesna stanja koja se mogu razviti većom ili manjom brzinom, pri tom jako oviseći i o pacijentovom stilu života i životnim navikama.

Europa

Zahvaljujući tadašnjim barbarskim metodama alopatije, homeopatija je poput “šumskog požara” zahvatila Europu i Ameriku. Krajem 19. st. se vrlo brzo iz Njemačke proširila u preko 30 europskih zemalja, europski iseljenici su je prenijeli u Sjevernu i Južnu Ameriku, kroz Britansko carstvo našla je svoj put i do Indije, Pakistana, Bangladeša, Šri Lanke, Asutralije, Novog Zelanda, Nigerije, Gane, potom do arapskih zemalja, a posljednjih desetljeća njena popularnost raste u Japanu i Kini kao i drugim zemljama Dalekog Istoka.

Osim kraljevskog pokroviteljstva u europskim zemljama, imala je poznate zagovornike poput Dickensa, Disraelija, Yeatsa, Thackeraya, Goethea i pape Pija X. Disciplina je dobila ogroman poticaj 1830-ih kada je epidemija kolere zahvatila Europu. Dok su konvencionalni liječnici imali stopu smrtnosti od 50 posto, homeopati su izliječili 80 posto svojih pacijenata. 

Homeopati su također uživali ogroman uspjeh u liječenju slučajeva žute groznice, tifusa i šarlaha.

Epidemijske bolesti u 19. st.

Brojni su homeopatski liječnici zaslužni za dostupnost homeopatije u Europi kao i širenje prema ostalim kontinentima, a neki od njih su: Clemens von Boenninghausen, Johann Stapf, Constantin Hering, Adolph Lippe, Robert Dudgeon, Henry C. Allen, Timothy F. Allen, Ernest A. Farrington, Calvin B. Knerr, William Boericke, James T. Kent, Arthur Hill Grimmer , Thomas Pablo Pachero, Proceso Sanchez Ortega, John Martin Honigberger, John Clarke, Margaret Tyler, Pierre Schmidt, Elisabeth Hubbard i brojni drugi.

Jedan od značajnih doprinosa kontinentalnim razmjerima širenja homeopatije, u vrijeme kada nije postojao ni zračni promet niti globalna komunikacijska mreža je, kao što je već ranije spomenuto, njen povijesni uspjeh u liječenju epidemijskih bolesti tijekom 19. st. Postoji tisuće referenci o ovoj temi u brojnim člancima, službenim vladinim izviješćima i tomovima homeopatske literature koje otkrivaju sljedeće činjenice: nisku stopu smrtnosti (1,5-9%) pacijenata liječenih homeopatijom u odnosu na pacijente liječene tadašnjim konvencionalnim metodama, primjenom kojih je stopa smrtnosti iznosila visokih 40-80%.

Niska stopa smrtnosti pacijenata na homeopatskoj terapiji je zadržavala svoju konstantu bez obzira na homeopatskog liječnika, mjesto, vrijeme i tip epidemije i bez obzira što se radilo o bolestima s inače visokom stopom smrtnosti (kolera, velike boginje, difterija, tifus, žuta groznica, pneumonija, gripa).

Unatoč dobro dokumentiranim podacima i službenim izviješćima, povjesničari medicine su gotovo potpuno ignorirali ove homeopatske rezultate, čak štoviše, lažno navodeći kako u to vrijeme nije bilo učinkovitog liječenja!

"Sistematski osvrt literature o rezultatima homeopatskog liječenja tijekom epidemija otkriva podatke koji uzdižu bitna i moćna sociološka i moralna pitanja, isto tako i pitanja o znanstvenom karakteru i legitimnosti alopatije i objektivnosti povjesničara medicine.“ - riječi su eksperta na ovom području, dr. Andre Saine-a, s Kanadske akademije za homeopatiju.

Amerika

Izvrsno sažeti, dobro znani podaci o globalnoj povijesti homeopatije  s B.R.Sur. Homeopatskog medicinskog fakulteta, bolnice i istraživačkog centra Vlade NCT-a u New Delhiju tako navode: “Novi sustav liječenja počeo je brzo napredovati na američkom kontinentu nakon što je dr. Hans Burch Gram, nizozemski liječnik, emigrirao u SAD  te 1825. g. otvorio prvu homeopatsku praksu u Americi, u New Yorku”. (Spomenula bih ovdje i dr. Constating Herring-a koji je u Sjevernu Ameriku stigao 1833.g., te zajedno s nekoliko drugih liječnika, 1835.g. osnovao Sjevernoameričku akademiju homeopatske medicine u Allentownu, Pennsylvania - prvu homeopatsku medicinsku školu u Sjedinjenim Američkim Državama). "Godine 1844. osnovan je Američki institut za homeopatiju (AIH), prvo američko nacionalno medicinsko društvo. Uznemireni, konvencionalni liječnici osnovali su Američku liječničku udrugu (AMA) 1846. godine. Činilo se da je njihov glavni cilj bio zaustaviti homeopatiju u njenom napredovanju. Ipak, do 1900. godine u SAD-u su nastala 22 homeopatska fakulteta, stotinu bolnica, preko 1000 homeopatskih ljekarni i 29 različitih časopisa posvećenih homeopatiji, a gotovo 20 posto liječnika bili su homeopati. 

Između 1829. i 1869. g., broj homeopatskih liječnika u New Yorku se udvostručavao svakih pet godina. Osim učinkovitog liječenja zaraznih bolesti, homeopati su liječili mnoge akutne i kronične bolesti. Budući da su pacijenti pod homeopatskom njegom živjeli dulje, neka društva za životno osiguranje nudila su čak 10 posto popusta homeopatskim pacijentima!

Mark Twain je hvalio ovo alternativno liječenje u izdanju časopisa Harpers iz 1890. g. : "Uvođenje homeopatije natjeralo je liječnika stare škole da se promeškolji i nauči nešto racionalne prirode o svom poslu."

Ostali zagovornici bili su William James, H.W. Longfellow, Nathanial Hawthorne i Daniel Webster. Ubrzo su konvencionalni američki liječnici započeli usklađenu kampanju kroz AMA, ismijavajući homeopatiju kao "nadriliječničku", "neznanstvenu" i "kultu", budući da nitko nije bio siguran kako sustav točno funkcionira. Farmaceutske tvrtke također su se pridružile borbi kako bi spriječile pad svojih tržišnih udjela. Što je još gore, ciljali su na homeopate putem medicinskih časopisa.”

Suvremene tehnike 'ratovanja'

Ta se “formula” , očito nastavila i stotinu godinu poslije, pa smo danas svjedoci ogromne štete koju je primjerice, samo lažirani “The Australian report” iz 2014-2015.g., nanio globalnom homeopatskom sektoru,  da ne spominjemo druge:  BMJ Reporting Bias Study iz 2022 g.; potom, 2020. g.: urednici PLOS ONE-a donijeli su šokantnu odluku da povuku visokokvalitetni Macias Cortes 2015 studiju iz svog časopisa, pet godina nakon objave, unatoč tome što nisu pružili valjane razloge za svoje postupke; the EASAC Statement iz 2018 g.; The Swiss report iz 2011.g.; The UK Science&Technology report iz 2010.g.; The Lancet paper iz 2005.g. 

Kako navode kolege s Homeopathy Research Instituta: “Javne osobe, od političara do komičara, često daju oštre izjave protiv homeopatije, ali rijetko je pronaći ljude koji doista iz prve ruke znaju o tome.” Na njihovoj web stranici, pod naslovom Homeopatska debata (The homeopathy debate), zainteresirani čitatelj može zaviriti u činjenice iza naslova spomenutih izviješća. 

Da se vratimo na situaciju sukoba dvije paradigme početkom 20.st. u Americi: “Godine 1910. Zaklada Carnegie objavila je zloglasno Flexnerovo izvješće—ocjenu američkih medicinskih škola kojim je predsjedao Abraham Flexner, u suradnji s ključnim članovima AMA-e—sankcionirajući alopatske medicinske škole, dok su istodobno osuđivale homeopatske.

Sudbina je zadala još jedan okrutan udarac kada je John D. Rockefeller — snažni pristaša homeopatije koji ju je nazvao "progresivnim i agresivnim korakom u medicini" - naložio Fredericku Gatesu, svom financijskom savjetniku, da izda velike potpore homeopatskim institucijama.

Kao zagovornik konvencionalne medicine, Gates je ignorirao naredbe svog šefa i 350 milijuna dolara u donacijama otišlo je ortodoksnoj medicini i bolnicama.

Tako je homeopatska disciplina u Sjedinjenim Američkim Državama postupno popustila pod pritiskom. 

Posljednja čista homeopatska medicinska škola u SAD-u zatvorena je 1920., iako je Medicinska škola Hahnemann u Philadelphiji nastavila nuditi homeopatske izborne predmete sve do 1940-ih. Do 1950tih - nitijedna. A možda je preživjelo još samo stotinjak homeopata koji prakticiraju, većina starijih od 50 godina. Bilo je i drugih uzroka preranog pada u Americi i drugdje. Homeopatska praksa zahtijeva individualizaciju svakog tretmana, zahtijevajući više vremena od alopatije. To je značilo da se više novca može zaraditi kroz alopatiju - još jedan udarac u solarni pleksus za komplementarnu medicinu. Štoviše, ljekarnici nisu voljeli Hahnemanna jer je preporučivao upotrebu samo jednog lijeka u isto vrijeme - u ograničenim dozama! Što je također značilo da ih farmaceuti nisu mogli skupo naplatiti. Osim toga, svaki je lijek zahtijevao pažljivu pripremu, što apotekari nisu uvijek radili. Hahnemann je ubrzo počeo izdavati vlastite lijekove. Homeopatija je počela doživljavati preporod u SAD-u 1970-ih kako je javnost poprimila veći interes za holističke i prirodne pristupe medicini.”

Današnja, sve veća razina informiranosti i osviještenosti pacijenata u svezi niza nuspojava i štetnih posljedica pojedinih konvencionalnih lijekova i intervencija, njihovi sve brojniji zahtjevi za prirodnijim pristupom i postavljanjem čovjeka kao cjelovitog ljudskog bića u središte liječenja imaju za posljedicu rastuću potražnju za holističkim metodama liječenja, među kojima homeopatija zauzima vodeće mjesto.

U svojim temeljnim postavkama, koje su uspješno prošle test vremena tijekom protekla 2 stoljeća, homeopatija danas, u trendu holizma i sve individualiziranijeg pristupa pacijentima 21. st., istinski opravdava kriterije visoko personalizirane medicinske metode, jer ona to, u svojoj srži, zapravo najviše i jest. Iz godine u godinu se bilježi globalni porast zanimanja za homeopatijom, kako od strane pacijenta, tako i od strane liječnika.

Indija

U mnogim zemljama homeopatija je stekla službeni status te je integrirana u nacionalne sustave zdravstvene skrbi. Prakticiraju je stotine tisuća doktora medicine na svim kontinentima, od čega u Europi više od 50 000 te u Indiji više od 200 000. Prema podacima s B.R.Sur. Homeopatskog medicinskog fakulteta, bolnice i istraživačkog centra Vlade NCT-a u New Delhiju: “Homeopatija je prvi put ušla u Indiju 1810. godine kada su njemački misionari počeli distribuirati lijekove. Došla je do izražaja 1839. g. kada je dr. John Hoenigberger pozvan liječiti (te ga uspješno izliječio homeopatskim lijekom Solanum dulcamara) maharađu Ranjita Singha od paralize glasnica i edema.

Hoenigberger se kasnije preselio u Kolkatu, Indija, gdje je imao homeopatsku praksu neko vrijeme.

Službeno priznanje započelo je donošenjem prve vladine rezolucije 1937.g., nakon koje je uslijedila još jedna 1948. g. Ali tek je 1952. godine homeopatija počela dobivati priznanje u državama. Godine 1973. donesen je Središnji zakon kojim je priznat ovaj sustav medicine. Od svog osnivanja 1973.g., Središnje vijeće za homeopatiju postavilo je minimalne standarde obrazovanja koji se odnose na diplomske i poslijediplomske tečajeve i samo odobreni fakulteti mogu pružiti obrazovanje iz homeopatije. Dopisni tečajevi nisu priznati i svaka praksa na toj osnovi je nezakonita. Danas je dio nacionalne mreže zdravstvenih usluga koje se pružaju kroz bolnice, ambulante i privatne prakse. 1991. g. postojala su samo 84 koledža. Danas postoji 186 koledža s diplomama. Indija ima najveći broj homeopata na svijetu - 240 000 liječnika.”

Globalna statistika

U posljednjih 200 godina, širom svijeta milijuni pacijenata su liječeni ovom holističkom terapijskom metodom koja nudi sigurnu i učinkovitu pomoć u brojnim akutnim i kroničnim stanjima.

Danas je homeopatija, od strane više od 300 milijuna korisnika u 70 zemalja svijeta, jedna od najtraženijih metoda komplementarno - alternativne medicinske skrbi.

Poruka budućim naraštajima

Zaključila bih ovo poglavlje s porukom kolega s francuskog homeopatskog web portala Mon Homeo MonChoix, za zajedničko daljnje promišljanje:

"Naša je odgovornost, pojedinačna i kolektivna, izgraditi novo društvo koje je jače, pravednije i ekološki prihvatljivije i u kojem ljudsko zdravlje zauzima središnje mjesto.

Svaka je generacija morala učiti iz monumentalnih kriza s kojima se suočavala. Danas je red na nama odgovoriti na izazove ...

Homeopatija je u svojoj srži suvremena jer kao svoj cilj ima promišljanje o cjelovitom pojedincu i njegovoj integraciji u okolinu."