Postoje određene reakcije koje slijede po primitku homeopatskog simillimuma.

U homeopatiji, izraz “simillimum” se odnosi na homeopatski lijek koji najviše odgovara cjelokupnosti simptoma osobe, kategoriziranih prema njihovoj međusobnoj hijerarhijskoj i odnosnoj vrijednosti, izbjegavajući pri tom uzimanje u obzir samo izoliranih , pojedinačnih, simptoma ili samo onih koji se odnose na patološke lezije. (1)

Proces pronalaženja simillimuma uključuje detaljno prikupljanje podataka pri kojem homeopatski liječnik sakuplja sveobuhvatne informacije o fizičkim simptomima, emocionalnom stanju, mentalnom zdravlju, načinu života i osobnoj i obiteljskoj povijesti bolesti pacijenta. To pomaže u identificiranju jedinstvenog uzorka simptoma pacijenta na temelju kojih mu se potom propisuje odgovarajući homeopatski lijek.

Odabir simillimuma smatra se umjetnošću u homeopatiji, jer zahtijeva tumačenje i razumijevanje suptilnih nijansi simptoma pacijenta i njihovog značaja u odnosu na dostupne homeopatske lijekove. Ispravno odabrani simillimum potiče prirodne sposobnosti tijela za ozdravljenje te ima potencijal dovesti do dubokog i trajnog izlječenja osobe u svim onim stanjima u kojima prethodno nije došlo do nepovratnog oštećenja tkiva ili organa. U neizlječivim slučajevima, simillimum je najbolji mogući palijativni homeopatski lijek.

U akutnim stanjima ispravno odabrani simillimum vrlo brzo dovodi do ponovne uspostave ekvilibrija u organizmu, no za kronična stanja, ovaj proces zahtijeva nešto više vremena. Prema nekoj gruboj procjeni, za jednu godinu trajanja pacijentovih simptoma potrebno je 1-2 mjeseca homeopatskog liječenja. U liječenje se ubraja i vrijeme kada pacijent uzima homeopatski lijek kao i vrijeme pauziranja od uzimanja lijeka. Pauze od uzimanja homeopatskog lijeka su sastavni dio homeopatskog liječenja. Tako je za većinu kroničnih stanja optimalno vrijeme homeopatskog liječenja i stručnog praćenja negdje od 6 mj do 2 ili 3 godine. Za to vrijeme, pacijent uvijek prima samo jedan homeopatski lijek u određenom vremenskom trenutku/razdoblju, a kroz razdoblje  npr. 1-3 godine liječenja , pacijent najčešće primi 1-5 različitih homeopatskih lijekova.

Reakcije koje nastaju po primitku homeopatskog simillimuma slijede određene zakonitosti. Stoga se još nazivaju i Heringovim zakonom (iz)lječenja, prema briljantnom dr. Constantine Hering-u, koji je do istog došao pažljivom opservacijom svojih pacijenata. Heringov zakon liječenja se promatra u procesu homeopatskog liječenja pacijenta kako bi se utvrdio smjer, napredak i učinkovitost liječenja.

Constantine Hering, vrlo studiozni i zaslužni liječnik u povijesti homeopatije često se naziva i “ocem američke homeopatije” zbog njegovih značajnih doprinosa širenju i razvoju homeopatije u Sjedinjenim Američkim Državama. Rođen je 1800. godine u Saksoniji (današnjoj Njemačkoj), te je inicijalno studirao medicinu na Sveučilištu u Leipzigu s dubokom skepsom prema homeopatiji. Međutim, nakon što je od tadašnje vlasti dobio zadatak opovrgnuti sustav, umjesto toga, uvjerio se u njegovu učinkovitost i postao  jedan od njegovih najentuzijastičnijih  pronositelja. Naime, nekada tijekom 1820/1821 .g. Heringu su predložili da napiše rad koji bi “raskrinkao” homeopatiju, te studiozan kakav je bio, odlučio je ponoviti Hahnemannov eksperiment s Cinchonom. Upitao je apotekara za Cinchonu “u svrhu dokazivanja, kako bih temeljitije mogao napasti ovu novu glupost”. Apotekar mu je odgovorio:” Ostavi se toga Herring. Zakoračio si na opasno zemljište”: Na to mu je Hering odgovorio: “Ne bojim se istine.” (2)

I kako je sudbina to htjela, nedugo kasnije te zime, pozlijedio je svoj desni kažiprst tijekom izvođenja jedne od obdukcija te je rana ubrzo postala gangrenozna. Ponuđena mu je amputacija koju je pak odbio, smatrajući kako bi gubitak ruke bio koban za njegovu profesiju. Prijatelj ga je uvjerio da proba “smiješno male doze Arsenicuma. Kada su me počeli prožimati razni simptomi oporavka od ove strašne patnje, nestale su posljednje prepreke postavljene između mojih očiju i izlazećeg sunca novih iscjelitelja. Prst je i dalje moj.. Hahnemannu koji ga je obnovio dajem svoju ruku, još više, ovo biće, tijelo i dušu” . (2) Godine 1824. stupio u kontakt i započeo plodnu korespodenciju s dr. Hahnemannom koja je trajala sve do Hahnemannove smrti. Godine 1826. diplomirao je na Sveučilištu u Würzburgu s titulom doktora medicine. Po nalogu kralja Saksonije, sljedećih 7 godina je proveo u Južnoj Americi istražujući zoologiju i botaniku, no za to vrijeme je nastavio raditi u homeopatskoj medicini u bolnicama i koloniji za gubavce. Godine 1833. emigrirao je u Sjedinjene Države i otvorio homeopatsku medicinsku praksu. Njegov dolazak u SAD označio je početak plodne karijere homeopatskog liječnika koja je trajala više od 50 godina kao i širenja i razvoja homeopatije u SAD-u.

Dakle Herringov zakon ozdravljenja opisuje u kojem se smjeru kreće homeopatsko liječenje osobe. Ovaj koncept ostaje temeljno načelo u praksi homeopatije i podrazumijeva kretanje tj. ublažavanje i nestanak simptoma:

• suprotnim redoslijedom od redoslijeda njihovog nastanka
• u smjeru od vitalnih prema manje vitalnim dijelovima organizma (važnijim prema manje važnim organskim sistemima i organima)
• odozgo prema dolje
• iznutra prema vani
• od centra prema periferiji

Heringov zakon unaprijed zadanog smjera homeopatskog liječenja ima svoje uporište u znanostima fiziologije, tj. znanju kako funkcionira osnovna građevna jedinica ljudskog tijela – ljudska stanica kao i embriologije, tj. dobro znanim činjenicama o razvoju čovjeka i zakonitostima rasta i razvoja ljudskog embrija i njegove opskrbe hranjivim tvarima u kranio kaudalnom (glava – zadak), paraaksijalnom (iznutra prema van) i dorzo ventralnom (gore – dolje) smjeru. Dobar smjer homeopatskog liječenja podržava i potiče dobru opskrbu ljudske stanice hranjivim tvarima i eliminaciju toksina u skladu s genetski programiranim nutritivnim gradijentima, tj. iz dubljih tkiva i parenhima organa prema površini; eliminacijskim  organskim sustavima kao što je koža te urinarni i probavni sustav. Zasluga za povezivanje uvida o procesu homeopatskog liječenja do kojih je došao dr. Hering sa spoznajama iz suvremenih znanosti fiziologije i embriologije pripada dr. Prafull Vijayakaru i timu s Predictive Homeopathy School . (3)

U procesu homeopatskog liječenja se također događa da se stariji simptomi koje je pacijent imao nekada u prošlosti, a koji su “uspješno” bili potisnuti simptomatskim (supresivnim) tretmanima, poput kožnih erupcija ili starih kataralnih smetnji, prolazno vrate, prateći pri tom olakšanje pacijentovih kroničnih i aktualnih (sadašnjih) simptoma. ”Iz ovoga vidimo strašnu štetu koju potiskivanje određenih stanja izaziva kod pacijenta. Prepoznajemo veliku patnju koja dolazi od potiskivanja, umjesto liječenja simptoma. Mnogi problem, koje se zagovornici Zakona sličnosti pozivaju liječiti, rezultat su potiskivanja. Oni koji slijede Zakon izgrađuju povjerenje i vjeru u svoju metodu, ne samo  što se tiče liječnika, već i njegovih pacijenata. Hahnemann i majstori koji su ga slijedili nas počavaju kako moramo dopustiti dovoljno vremena da (homeopatski) lijek djeluje prije ponavljanja  doze istog lijeka, promjene potencije ili davanja drugog lijeka .” (4)

Uspješnim homeopatskim liječenjem stari, prethodno potisnuti simptomi se uzročno iscjeljuju i nestaju.

Na samom početku liječenja s homeopatskim C ili CH potencijama, te na samom kraju liječenja s Q ili LM potencijama, može nastupiti vrlo blago, kratkotrajno i prolazno pojačanje pacijentovih kroničnih i aktualnih (sadašnjih) simptoma, nakon kojeg slijedi znatno poboljšanje pacijentovog općeg stanja kao i aktualne simptomatologije. Ovo kratkotrajno pojačanje simptoma se naziva homeopatskim “pogoršanjem” ili agravacijom te je pozitivni znak koji ukazuje na to da je odabrani homeopatski lijek prikladan za pacijenta i da je proces ozdravljenja započet u slučaju C ili CH potencija, odnosno završen u slučaju Q potencija. Do “pogoršanja” dolazi jer homeopatski lijek stimulira unutrašnje samoregulirajuće iscjeljujuće procese u tijelu, što dovodi do prolaznog i vrlo blagog intenziviranja simptoma kao dijela prirodnog procesa ozdravljenja.

Homeopatsko liječenje tako potiče prirodne samoregulacijske procese u organizmu bolesnika primjenom minimalnih doza lijekova dobivenih iz prirodnih tvari poput biljaka, minerala ili životinja. Homeopatski liječnici, kao što smo već više puta naglašavali, pacijentima propisuju individualizirane lijekove na temelju sveobuhvatnog razumijevanja mentalnog, emocionalnog i fizičkog stanja pacijenta. Odabir lijeka je vrlo osoban, često izveden iz detaljne povijesti i profila simptoma koji uključuje raspoloženje, posebice “zaglavljenost” u nekom specifičnom raspoloženju i nemogućnost da se iz njega iziđe, strahove, osjetljivosti i fizičke simptome. Homeopatsko liječenje privlači sve one koji traže integrativniji i osobniji pristup zdravlju, te uzima u obzir psihološke kao i fizičke aspekte dobrobiti. To je dio šireg trenda prema holističkoj i na pacijenta usmjerenoj zdravstvenoj skrbi, naglašavajući važnost razumijevanja i liječenja mentalnog stanja pacijenta zajedno s njihovim fizičkim simptomima. Tako kao rezultat uspješnog homeopatskog liječenja, pored izlječenja fizičkih simptoma i poboljšanja općeg stanja organizma (razine energije, tjelesnih funkcija poput apetita, ekskretornih funkcija, kvalitete sna i spavanja, libida, menstrualnog ciklusa kod žena itd) dolazi i do poboljšanja emocionalno mentalnog statusa osobe tj. do povećanja mentalne jasnoće, smirenosti, osjećaja životnog usmjerenja kao i znatiželje, motivacije, inicijative, volje i kreativnosti kao alata za ostvarenje životne svrhe, a sve to dovodi do većeg osjećaja unutrašnje slobode i ljubavi prema životu te vrednovanja temeljnih životnih vrijednosti.

LIteratura:

1. William Boericke, “A Compend of the Principles of Homoeopathy”, B. Jain Publishers (P) LTD, USA- Europe- India, First Edition 1990, 6^th Impression 2017
2. Julian Winston, “The Faces of Homoeopathy”, Tawa, Wellington (New Zealand), Great Auk Publishing, 1999
3. Prafull Vijayakar, “Theory of Suppression”, Mumbai, India, Mrs. Preeti Vijayakar, Third Edition 2001
4. Ahmed N. Currim, “The Collected Works of Arthur Hill Grimmer, M.D.”, Norwalk, Connecticut, USA & Greifenberg, Germany, Hahnemann International Institute for Homeopathic Documentation, 1996