U suvremenom medicinskom sustavu, koji u velikoj mjeri počiva na objektivnim dokazima, laboratorijskim nalazima i dijagnostičkoj tehnologiji, subjektivni simptomi – ono što pacijent osjeća, misli ili opisuje vlastitim riječima – često su potisnuti u drugi plan. U trci za preciznim parametrima, medicina je, u velikom dijelu, zanemarila ono što je najosobnije: doživljaj bolesti iznutra. Upravo tu prazninu ispunjava homeopatija – sustav koji već od svog začetka, u učenju Samuela Hahnemanna, postavlja subjektivni svijet pacijenta u središte dijagnostike i terapije.
Prije Hahnemanna, dvije najčešće i najvažnije skupine simptoma – mentalni i subjektivni – bile su u medicinskoj praksi gotovo posve zanemarene. „Konvencionalni“ liječnik, kako Hahnemann naziva tadašnjeg i današnjeg predstavnika klasične medicine, često pokazuje vrlo ograničen interes za subjektivne izraze pacijentove patnje. Oni za njega nisu dovoljno „pouzdani“, „provjerljivi“ ni „mjerljivi“. Najčešće služe tek kao putokazi za daljnju obradu – za pokretanje dijagnostičkih pretraga koje će, vjeruje se, pružiti „prave“ informacije.
U homeopatiji je situacija potpuno obrnuta. Hahnemannov terapijski sustav počiva na temeljnom uvidu da je bolest dinamički poremećaj unutarnje ravnoteže, poremećaj vitalne sile, a ne mehanički kvar. Stoga, istinski uvid u bolest dolazi iznutra – kroz ono što pacijent doživljava i kako to izražava. Subjektivni simptomi, u ovom pristupu, ne samo da su važni, već su najvažniji. Oni su neposredan izraz unutarnjeg kaosa, disbalansa koji još nije postao vidljiv izvana, ali koji već duboko djeluje iznutra. Mentalni i emocionalni simptomi često prethode tjelesnim i mogu biti ključ u pronalaženju prikladnog lijeka.
Ono što subjektivne simptome čini toliko dragocjenima u homeopatiji nije samo njihova pojavnost, već činjenica da oni omogućuju pogled na bolest iz perspektive pacijenta. Taj pogled nije statistički, već individualan. Dok klasična medicina često gleda bolest, homeopatija gleda bolesnika. Subjektivni simptom postaje osobna naracija bolesti, i kao takav – nosi istinu koju nijedan laboratorij ne može izmjeriti.
Ta unutarnja sfera, kojoj klasična medicina često ne može pristupiti osim kroz posredne znakove (poput nesvjesnih tikova ili promjena ponašanja), u homeopatiji je otvoreno polje istraživanja. Liječnik, kroz pažljivo slušanje i analizu subjektivnih simptoma, gradi „sliku bolesti“, tzv. totalitet simptoma, koji ne predstavlja bolest kao entitet, nego odraz pojedinca u stanju disbalansa.
Važnost subjektivnih simptoma ogleda se i u praksi: bez njih, rad s malom djecom, osobama s mentalnim poteškoćama ili životinjama postaje izrazito otežan. Kada ti simptomi nedostaju, liječnik je prisiljen oslanjati se na nedovoljno direktne ili grube znakove. No kada su prisutni – kada pacijent može opisati vlastiti doživljaj boli, straha, nemira, olakšanja – tada se otvara put prema pravoj terapiji, put prema razumijevanju, i na koncu – prema izlječenju.
Subjektivni simptomi u homeopatiji tako predstavljaju most između pacijenta i liječnika – između unutarnjeg svijeta i vanjskog pristupa. Njihovo prepoznavanje, vrednovanje i analiza čine temelj homeopatske dijagnoze i preskripcije. U vremenu kad medicina sve više postaje tehnološka, Hahnemannovo nasljeđe nas podsjeća: iscjeljenje počinje slušanjem.
Literatura:
Close, Stuart. The Genius of Homoeopathy and Essays on Homoeopathic Philosophy with Word Index. 2. izd. Noida, Indija: B. Jain Publishers (P) Ltd., 2005., poglavlje XI, “Symptomatology”, str. 187–188.
