Najčešće predrasude o homeopatiji
Najveći prijatelj istine je vrijeme, njen najveći neprijatelj je predrasuda, a njen stalni pratilac je poniznost.
I dok smo se na ovim stranicama trudili približiti vam, koliko to ovaj medij dozvoljava, što jest homeopatija, dopustite nam da ukratko predstavimo najčešće predrasude o njoj, tj. što ona nije. A nije: fitoterapija tj. liječenje biljem, nije biorezonanca niti vega testiranje, nije radionika niti placebo, nije sanjarica niti nocebo, nije čudotvorna medicina niti panaceja, nije duhovna disciplina niti prijetnja kršćanstvu, nije liječenje vjerom niti psihosomatska medicina, nije protiv suvremene medicine, kirurgije ni znanosti… niz nastavite sami. Pogrešne interpretacije i okruženost kontrovezama prate homeopatiju od samih njezinih početaka. Čak i nakon 200 godina, homeopatija je ostala najneshvaćenija ili pogrešno shvaćena medicinska znanost ikada. Davne 1846. g. je proglašena “smiješnim apsurdom'” i “uvredom ljudskog razuma” a u novije vrijeme njeni robustni skeptici apeliraju kako “prihvaćanje djelovanja infinitezimalnih doza podriva više od same konvencionalne medicine; štaviše, uništava čitavo zdanje kemije i fizike”.
Kako je lijepo sažeo pok. dr. Peter Fisher, osobni liječnik pok. britanske kraljice Elizabete II tijekom 17 godina i klinički voditelj i voditelj za istraživanja Kraljevske londonske bolnice za integrativnu medicinu (bivša Kraljevska londonska homeopatska bolnica) tijekom 22 godine: “Rasprava nije toliko oko temeljnog homeopatskog principa “neka se slično liječi sličnim”(lat. “similia similibus curentur”).
Ova ideja se odražava u toksikološkim i farmakološkim konceptima hormeze, rebound efekta i paradoksalne farmakologije; sve su to paradoksalni efekti lijekova i toksina u ovisnosti o dozi ili vremenu i ovise o reakciji tijela, a ne o primarnom učinku lijeka. Homeopatija se temelji na sustavnoj primjeni takvih učinaka. Ono što jest kontroverzni aspekt homeopatije je njena primjena vrlo razrijeđenih lijekova, uključujući i tzv. “ultramolekularna” razrjeđenja, tj. razrijeđena iznad točke u kojoj se (prema Avogadrovom zakonu) još mogu naći tragovi početne materijalne supstance…” Potom nadalje: “Ovo je temeljni znanstveni problem i neki znanstvenici tvrde da homeopatija “ne djeluje jer ne može djelovati”, tako da svi očiti učinci moraju biti posljedica placeba.
Međutim, postoje dokazi iz kliničkih ispitivanja da je homeopatija učinkovita u stanjima poput proljeva, fibromijalgije, gripe, peludne groznice, osteoartritisa, sinusitisa i vrtoglavice, te da oni nisu posljedica placeba. No, zaključak sustavnog pregleda kliničkih ispitivanja (objavljen 1991.g. u BMJ) bio je kako bi “prihvatili da homeopatija može biti učinkovita, samo ako bi mehanizam djelovanja bio vjerojatniji.” !!?
Čovječanstvo je u najvišem stupnju iracionalno, tako da nema izgleda utjecati na njega razumnim argumentima. Protiv predrasuda se ne može ništa.
Dr. J. Arnoldo Rivera u izvrsnom članku: “Is The Homeopathic Cure A Placebo Effect?” piše: “Akademski je apsurdno da neki “znanstvenici” iznose mišljenje o nekoj temi (u ovom slučaju homeopatiji) a da nisu ozbiljno proučavali tu temu. Najvjerojatnije kritičari homeopatije misle da su Hahnemannovi spisi prestari, da ne zaslužuju da ih se čita, a još manje proučava; i premda su neke od Hahnemannovih ideja nekako zastarjele, njegovi bitni koncepti ne samo da su trenutačno vrijedni, već su i vrlo napredni za naše vrijeme.“ Nadalje: „Niti jedna osoba prosječne inteligencije i dobrih etičkih vrijednosti, koja je slobodna od intelektualnih predrasuda, neće iskazati negativno mišljenje o homeopatiji ako se prethodno pomno upozna s homeopatskom teorijom i praksom.”
Najnoviji i pouzdani podaci o učinkovitosti homeopatije potječu iz meta-analize placebom kontroliranih dvostruko slijepih randomiziranih kontroliranih ispitivanja iz 2014. g. koja su otkrila da homeopatski lijekovi, kada se propisuju tijekom individualiziranog liječenja, imaju 1,5 do 2,0 puta veću vjerojatnost da će imati povoljniji učinak od placeba (Ref. Mathie, R.T., Lloyd, S.M., Legg, L.A. et al. Randomised placebo-controlled trials of individualised homeopathic treatment: systematic review and meta-analysis. Syst Rev 3, 142 (2014). https://doi.org/10.1186/2046-4053-3-142).
I tako se opet vraćamo na pitanje: “Ako, pored 200 godišnjeg iskustva kolektivne homeopatske prakse širom globusa, postoje i suvremene pozitivne studije, zašto neki ljudi i dalje odbijaju prihvatiti ono što dokazi govore?” I kao što je dr. Peter Fisher ali i brojni drugi lijepo “dijagnosticirao”: čini se da je problem ”u pristranosti vjerodostojnosti”, tj. oni koji prethodno vjeruju da je homeopatija nemoguća, drugačije će gledati na rezultate istraživanja od onih koji vjeruju da homeopatija može djelovati ili djeluje. Drugim riječima, čvrsti dokazi se odbacuju jer nisu kompatibilni s teorijom. Ili slikovito: “Ne mogu shvatiti kako je to moguće, pa nije moguće.”
Paradigma koja homeopatiju bolje opisuje svakako je holistička, tj. ona koja uzima u obzir kontekst i složenost ljudskog organizma i ponašanja, za razliku od redukcionističke, koja nastoji izolirati i proučavati isključivo pojedinačne izolirane komponente. Thomas Kuhn u svojoj knjizi “Struktura znanstvenih revolucija” tvrdi da paradigma, ili zajedničko gledište, postoji neko vrijeme, ali onda postaje zastarjela jer postaje poremećena zbog previše 'anomalija', koje se ne uklapaju i ne mogu se objasniti postojećom paradigmom. Zatim se zamjenjuje novom paradigmom, koja može objasniti anomalije. On taj fenomen naziva promjenom paradigme. Vjerujem da smo blizu takve promjene paradigme. Vrijeme pred nama će pokazati.
EN